top of page
  • katjagrcic

Now, I will dance only for her. Later, I will dance for all of you.

Updated: Oct 16, 2022

__ Istra, međuprostor /


U kući mi se najviše sviđa kvaliteta mraka. Uvečer, kad sve zatvorim, mogu ga opipati, crni damast tame klizi mi pod prstima. Sanjam mračne, teške snove; sretna sam. S druge strane tog mraka prsnuće je svjetla, stotine pulskih čiopa koje istovremeno izlijeću iz krošnji stabala, eksplozija sreće, sumrak nečeg starog, nasmrt bolesnog, jutro puno vlage. Svježina svake, pa i najmanje odluke. Skok.

___________________________ /

Nigdje upaljača u kući, samo poluprazna plava kutija šibica na kojoj piše EUROPA. Po sredini kutije krug s dvanaest žutih zvjezdica, odjednom mi se čine malo previše sakralne. Imaju plave glave i jednostavno se odbijaju zapaliti. Mirisna svijeća stagnira. Bacam prvu, drugu, treću. Jedna se konačno zapali. Gledam je dok gori, ozbiljnim tonom joj kažem: Ti si šibica, razumiješ li? Zadatak ti je da goriš! To ti je smisao... Ne razumijem zašto si u tolikom otporu...

____________________________________ /

Beremo orahe, pa ih gulimo. Jana kaže, nokti će ti biti smeđi danima. Odmahujem rukom. Cijeli sljedeći tjedan pokušavam isprati s njih tu boju duhana, bezuspješno. Ribam, stružem, poliram - nema šanse. Trag oraha je neizbrisiv.

___________________________________________ /

Pokušavamo prijeći račvastu vodu, polegla se u širinu i opstruira nam šetnju. Toni ima dobre tenisice, a i nije ga previše briga ako i smoči stopala. Ja razvijam strategiju koja je urnebesna: naći ću veliki plosnati kamen i baciti ga negdje po sredini, onda ću doskočiti na njega i u dva koraka prijeći na drugu stranu, suhih nogu. Kad kamen konačno pronađem i bacim u vodu, smoči me od glave do pete. Nikad mi ta fizika nije išla.

________________________________________________ /

Fizičare sam stoga uzdizala u nebesa. Od svih znanstvenika njima sam se najviše divila. Kad je Iva rekla da neki fizičar drži predavanje u knjižnici, odjednom sam baš imala vremena, iako mi se tema nije učinila posebno zanimljivom. Kad je u uvodnom dijelu rekao da su prirodne znanosti prava znanost, a humanističke nešto sasvim drugo, mahnula sam Ivi, ustala iz prvog reda i otišla. Sva moja božanstva su službeno mrtva. Sad se da u miru živjeti.

______________________________________________________ /

U mjestima uz more hrana je loša i skupa. Ljudi su umorni, kraj je sezone, ponavljaju šaljive

floskule ne bi li još nešto prodali, ne bi li sve to već jednom završilo. Voditelj smjene raspravlja s jednim od konobara oko otiska cipele na postolju s menijem – čiji je zadatak da ga obriše. Domaći računaju naglas - lipanj je bio bolji od srpnja, kolovoz bolji od lipnja. Kad bih sve to mogla zaboraviti, Rovinj bi bio:

širina obzora, plavetnilo, kamena skulptura žene s krunom, ispod nje uklesana tri slova - D.O.M.

__________________________________________________________ /

Čitam Olgu. Što je govorila zamotana bjegunka.

„Njiši se, kreći, pomiči. Samo ćeš mu tako umaknuti. Onaj tko vlada svijetom nema vlast nad kretanjem i zna da je naše tijelo u pokretu sveto, možeš mu pobjeći samo kad se krećeš. On pak vlada time što je nepomično i uzeto, time što je bezvoljno i bespomoćno. Stoga se kreći, njiši, ljuljaj, hodaj, trči, bježi. (…) Blagoslovljen onaj koji ide.“

_______________________________________________ /

Petra kaže:

Now, I will dance only for her.

Later, I will dance for all of you.

Poslije razmišljam o razlici između nekomu i za nekoga. Ovo prvo je trgovina, ja tebi, ti meni, dativ: komu, čemu? Ovo drugo je posveta radnje. Nešto najrjeđe na svijetu. Toliko rijetko da ljudi više ni ne znaju što to znači. Posvećuju samo stvari. Radnja? Za koga, za što? Nemamo pojma. Akuzativ? Nikad čuli.

_________________________________ /

Pričam joj o unutarnjem konfliktu, o tome kako jedan dio vuče na jednu, a drugi na drugu stranu, u vezi toliko toga - o tome koliko me to umara, koliko se um troši. Nakon što pustim, ne čineći ništa, jer svaka bi odluka bila pogrešna, nešto se opusti. Danima poslije, uočavam da više ništa ne vuče u nijednu stranu, da je dvojnost postala udobna, da nijednog drugog izbora nije ni bilo osim prihvaćanja. Holding the Tension of Opposites, ugledam naslov neke knjige i odmah znam, tako se zove ovaj novi, lijepi osjećaj.

_________________ /

Kuća nema prozore, samo vrata. Jedna na istoku, druga na zapadu. Ujutro širom otvaram istočna, popodne zapadna. Osjećam koliko je ljekovito stajati u sjecištu, centrirati se prostorno, namjestiti sve kosti preko koljena sitne žene koja ne govori ni jedan od mojih jezika, ali ipak razumije kad joj kažem: the best. Lice joj se ozari. Svi ljudi razumiju kad im iskreno potvrdite da vrijede, da su važni, da su voljeni.

Ali: Istok čeka, žena čeka, zemlja čeka.

__________ /

Sedam godina čekati vino da sazrije i tek u osmoj ga otvoriti, to je ljubav. Uvijek mi se činilo da je među vinarima ostao još pokoji koji razumije akuzativ bolje od ostalih. Daniel je jedan od njih. Strpljenje, rizik, posvećenost. Pijemo biomagičnu Carbun Luniku, najbolje crno vino koje sam ikad kušala, ljudi se za njega upisuju na liste čekanja, godinama snatre, strpljivi su, platit će visoku cijenu - potpuno ih razumijem. Ne možeš zaboraviti taj okus. Neizbrisiv je.

____ /

Ispred crkvice u Bermu, tako blizu Plesu Mrtvaca, a ipak njime ni najmanje podučen, jedan preprodavač nudi lošu robu – razrijeđeno maslinovo ulje, vodenasti med pun šećera, neuvjerljive žestice u koje je nagurao gomilu trava. Tužna sam, pa kupujem njegov med. Poslije ga u Zagrebu bacam u smeće. Voljeti znači voljeti i ono neiskreno, slijepo i sebično - ali nipošto ne tako da se to propusti u svoju nutrinu.

Pazin, Septembre 2022


Comments


bottom of page