Osim prethodnog teksta na temu slučaja visoke razine tolerancije na zlostavljanje i zloupotrebu položaja i moći, što je primarni razlog mog istupanja iz članstva udruge SPID - Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela, osjećam potrebu da navedem što bi za mene bile glavne odrednice djelovanja i aktivnosti svih onih koji tvrde da se bave aktivizmom i borbom za radnička prava u kontekstu dramaturške struke. To bi bili vidljivi napori:
1. da sva institucionalna kazališta imaju barem JEDAN (šifrirani i tajni) natječaj za suvremeni hrvatski dramski tekst koji bi se producirao te godine, a odluku bi donosilo transparentno vijeće kojeg bi trebali sačinjavati glumac/producent, dramatičar/dramaturg, redatelj/ica.
2. da upravu kazališta čine poslovni ravnatelj i umjetnički ravnatelj, a da njihov izbor ne donosi politika već meritorni, objektivni i jasni uvjeti: poslovni ravnatelj mora imati visoku naobrazbu u polju ekonomije i višegodišnje uspješno iskustvo u vođenju tržišnog poslovanja, a umjetnički visoku naobrazbu u polju umjetnosti i višegodišnje iskustvo u realizaciji uspješnih umjetničkih projekata
3. da se zapošljavanja preko veze, neodgovorno trošenje javnog novca, te sva druga kršenja radničkih, autorskih i ljudskih prava kažnjavaju otkazom i javnom osudom te da se uvede osobna odgovornost počinitelja (kao i promjene ugovora koji posloprimce u institucijama štite od ovoga)
4. kako Nagrada Marin Držić nije ništa drugo doli subvencija za dramske pisce (a takva subvencija već postoji u obliku potpora za književno stvaralaštvo) treba inzistirati na promjeni koncepta – primjerice da se uvedu tri ravnopravne i financijski dvostruko veće nagrade koje ujedno podrazumijevaju obavezu postavljanja u narednoj sezoni i koje dijele tek različite kategorije (Borštinikovo je dobar uzor - nagrada za najbolji inovatnivni dramski tekst, nagrada za najbolji aktivistički tekst, nagrada za novog mladog dramatičara/ku). isto vrijedi i za dramske tekstove za djecu. zdrav razum i etika nalažu da se članove vijeća mijenja svake godine i da vijeće sačinjavaju dramatičar_ka, redatelj_ica, producent_ica/glumac_ica.
5. da se za sve ostale natječaje transparentno imenuju članovi vijeća koji dodjeljuju bilo kakav novac, da ih se redovito cirkulira, te zahtijeva javna obrazloženja njihovih izbora i uvide u izabrane tekstove (ne, sjediti u vijeću nije nikakav stres i trauma, kako vidim da neki kukaju, već čast i odgovornost, za koju ako nemaš jedno ili drugo, onda se makni)
6. da se vrši pritisak na javne institucije u kulturi i umjetnosti da poštuju cjenike, radnička prava, daju pravovremene ugovore vanjskim suradnicima i sl. te da se počinitelje u slučaju počinjenih nepravilnosti kažnjava otkazima i javno proziva
7. da se strukturira udrugu koja bi se bavila tom vrstom aktivizma, te služila i štitila svoje članstvo, pogotovo samostalne umjetnike i umjetničke organizacije tako da kada do nepravilnosti dođe oni postaju ti koji vrše pritisak na institucije, aktiviraju pravnu službu i služe kao vanjski korektiv, a ne pojedinac sam
8. da se strukovne udruge ne koristi kao PR platforme za bilo čiju promociju, već isključivo za informiranje članstva o novim radničkim ili pravnim akcijama, natječajima za posao i pozivima za dodjelu nagrada, stipendija ili rezidencija. također, bilo bi poželjno ukinuti gomilu besmislenih “edukacija & osnaživanje” projekata, čiji temeljni sadržaj uglavnom stane u nekoliko kvalitetnih word dokumenata koji se podignu na web, dok se novac preusmjerava u pravnu zaštitu članstva i digniteta struke, te subvencioniranje onih uključenih u aktivni rad udruge
8. organizacije redovitih javnih prosvjeda u suradnji s ostalim strukama iz srodnih polja sve dok se ne ispuni zahtjev povećanja koeficijenta za samostalne umjetnike koji je sramotan, usprkos hvale vrijednom angažmanu pojedinica da ga se uopće digne na ovu razinu na kojoj je sada
9. zagovaranja da se posao dramaturga u institucionalnim kazalištima ne može obavljati bez adekvatne diplome Akademije dramskih umjetnosti
10. omogućavanja da mailing lista članstva postane javna, tako da članstvo može međusobno komunicirati bez hijerarhijske kontrole i nadzora, a u slučaju potrebe i intenzivirati dinamiku susreta uživo, dok ih je uprava o svom minulom radu dužna izvještavati svako tri mjeseca
11. da se iznalazi što više načina da se kazališni i filmski dramaturzi, dramatičari i scenaristi upoznaju i surađuju s filmskim režiserima i kazališnim redateljima, bilo u obliku radionica, masterclassova i/ili tribina kako bi se potakla suradnja i dijalog ta dva neraskidiva polja koja trenutno jedva da komuniciraju na ijednoj strukturalnoj razini (pri tome SPID primjerice javno promovira scenarističke radionice Društva hrvatskih filmskih redatelja na kojima je sudjelovanje akademski obrazovanim dramaturzima koji nemaju iza sebe već realizirane filmske projekte ONEMOGUĆENO!)
Iako se nekome ovo može učiniti jedva zamislivim u našem kontekstu, riječ o standardu koji je u većini europskih zemalja upravo ono što sam i napisala - standard. Kako trenutno u Hrvatskoj nažalost ne postoji kolektiv koji zagovara ove ciljeve i vrijednosti preostaje samo zabilježiti poražavajuću nerazvijenost jednog društva i zajednice, čiji je temeljni problem njegova vlastita kolektivna tolerancija na zlostavljanje, krađu, nepravdu, neodgovornost, netransparentnost, nepotizam i nestručnost. U tom i takvom okruženju rasti i napredovati može samo korov.
Zagreb, 10. travnja 2024.
Katja Grcić