top of page
  • katjagrcic

PRATI PTICU - ulomci iz tekstova nastalih u sklopu radionice kreativnog pisanja "Žensko nasljeđe - intimni prostori u ulozi svjedočanstva zajednice" (CŽS, Zagreb, studeni/prosinac 2023.)





Gordana Dadić

ulomak iz teksta Ne mogu se sjetiti ničega iz djetinjstva

___________________________________________________________________________

 

Rijetko su se gledali u oči, kao da su sklopili tajni pakt: ako se ne gledaju u oči, on neće vidjeti njeno neizgovoreno pitanje, a ona neće vidjeti njegovu strepnju od neizgovorenog pitanja.

-       Kao kada si bila dijete - reče pružajući joj dalekozor.

Hodali su šumom bez riječi. Tišinu odjednom prekrije kliktavo glasanje ptica. Elena prinese dalekozor očima i pogleda prema nebu. Ptice su se jatile napuštajući gnijezda na putu prema jugu.

-       Mirjana!

Tako ju je zvao samo otac. Držao je fotoaparat usmjeren prema njoj.

Promijenila je ime prije nego se zaposlila. Nije joj bilo važno kako će se zvati, samo da to ne bude ime koje je dobila rođenjem. Otac i ona o tome nisu nikada razgovarali. Njih dvoje najbolje dijele tišinu.

Zvuk okidanja fotoaparata udari kao divovski malj u Eleninu glavu.


 

Mirjana Miljković

ulomak iz teksta  Majka / Kadar

___________________________________________________________________________

 

Tvornica dječje obuće. Nove cipelice. Biserka. Zagrebačka tvornica igračaka, jedina u bivšoj državi s licencom za proizvodnju Disneyjevih likova. Švrćo. Lutka iz splitske Jugoplastike. Haljinica. Velika ukrašena torta s jednom svjećicom. Sjedim u fotografskom ateljeu. Trenutak plahosti i nelagode. Zatim ovjekovječeni plač. Ne zaustavlja ga ni majčina ruka u kadru.

 

Majka mi tjedno plaća po jedan dinar za svaku pronađenu i iščupanu sijedu vlas. Baš kad sam se mislila obogatiti, obznanjuje mi kako više nema sijedih vlasi. Moja zarada odlazi frizerki. Nepravda, prava pravcata.

 

Plahost nositi cijeli život kao sijamsku blizanku. Tek se nedavno odlučiti na riskantnu operaciju razdvajanja.

 


 

Renata Ladović Meštrović

ulomak iz teksta Nečujenje

___________________________________________________________________________

 

Po vrtu traži bakin slušni aparat boje kože. Utočište. Razveden, bogat vrt oko kuće. Proučava svaki cvijet od ranog proljeća do jeseni. Najnapetiji su joj oni prvi što vire iz snijega. Daju nadu da se život može pokrenuti iz smrznutog blata.

Baka i djed hvale je, ispod šimšira je pronašla slušni aparat.

Nečujenje.

Hendikep koji rijetko, vrlo rijetko može spasiti život. Ona bi radije da neke riječi i zvukove nije čula, ali nečujenje ne ide na zahtjev. Ako si odabran čuti  - čut ćeš što moraš.

Zna što se desilo sa zvukovima koje je upila zemlja. Borovim iglicama, trulim laticama magnolije, lukovicama tulipana koje se u rano proljeće istežu stružući zelenom kožom po zelenom dok ne probije crveno.

Slušni aparat boje kože.


 

Sandra Volčanšek

ulomak iz teksta Sve je mirno

___________________________________________________________________________

 

na rukama tople kuglice

na leđima stup topline

 

po stopalima hodaju užurbani mravi

unutar glave skakuće

ping-pong loptica

 

 

kroz prozor uleti malena ptica

isturenog žutog trbuha i crne glave

 

smeđa kartonska kutija

na zidu stari sat na navijanje

 

iza njenih leđa

na tankim nogama

sve je mirno, stoji

 

prati pticu

 


 

Patricija Križnjak

ulomak iz teksta Nasljeđe

___________________________________________________________________________

 

Baka je bila neobično hladna za jednu baku, te je nju i staru kuću uvijek okruživao neki oblak propadanja, grabežljive divljine koja guta ruševinu. Bila je vrsta osobe koja bi prolila mlijeko po podu i mrlju razmazala metlom. Sve moje pokušaje da unesem vedrinu na to mjesto uvijek bi ismijala, slučajno bi ubijala biljke koje bih tamo posadila, govorila mi da se previše trudim kad bih ribala pločice iznad štednjaka. Kad je pred kraj života postala opasno zaboravljiva, znala bi da ću doći, ako ne iz ljubavi, onda svakako iz dužnosti jer ipak sam žensko dijete. Nismo se razumjele, niti smo bile pretjerano bliske, prvenstveno zbog njezine netrpeljivosti prema mojoj majci. Znala sam da će zbog toga zažaliti, jer sam još godinama prije sanjala njezino lice posuto pepelom, dok je netko mrmljao: „jedna pura, dva pandura, svakom dojde smrtna vura“.

S vremenom je postala još tužnija, ali je zaboravila na zlobu i otrov, počela se ispričavati zbog izmaštanih svađa između nas, a ja bih joj tada rekla da joj opraštam i da je sve to samo sanjala.

Zadnji sam je put vidjela šćućurenu na kauču u predvorju staračkog doma, sitnu i oslabljenu, zagrlila sam je prvi i posljednji put.

 


 

Mihaela Blagaić Kišiček

ulomak iz teksta Zamka

___________________________________________________________________________

 

tijelo mi postavlja zamke

ni osam čaša vode dnevno nije mu dovoljno

svaki zub ima lice i naličje

žuljaju me

 

preko glave koračam oprezno

baca rižine konfete u oči

odskočna daska

 

srce se multiplicira

ako zaplačem - ugasit ću fitilj

 

umorna i ošamućena

poput morskih vlasulja

utroba mijenja boju

 

oprezno se spuštam

svojim kvrgavim koljenima

prignem glavu

prisluhnem tijelo kako se prostire

 

 

 

 

 

 

Comments


bottom of page